Po šumi, širom, bez staze, puta Ježurka Ježić povazdan luta. Lovom se bavi često ga vide, s trista kopalja na juriš ide… …početak je antologijske pjesme Branka Ćopića uz koju su odrastale brojne generacije. Tako Ježurka na početku pjesme dobije pismo, tj. poziv na večeru kod Lije, a kad nakon obilnog objeda odluči otići kući, umjesto prespavati kod gostoljubive domaćice, ona odlučuje izvidjeti zašto je Ježurki njegova kućica draža. Putem joj se pridruže Vuk, Medo i Divlja svinja, te se proširi neistina kako je Ježurkina kuća prava palača, jer bi svatko do njih svoju kuću prodao za malo hrane… No, kad konačno ugledaju Ježevu kućicu, ostanu začuđeni njenim skromnim izgledom, a Ježurka im svoj izbor objašnjava riječima: Ma kakav bio moj rodni prag, on mi je ipak mio i drag. Prost je i skroman, ali je moj, tu sam slobodan i gazda svoj. Vrijedan sam, radim bavim se lovom i mirno živim pod svojim krovom. To samo hulje, nosi ih vrag, za ručak daju svoj rodni prag! Zbog toga samo, lude vas troje čestite kuće nemate svoje. Živite, čujem, od skitnje, pljačke i svršit ćete – naopačke! Ježurkine riječi pokažu se istinitima – te Medu, Vuka i Divlju Svinju, koji su Ježurku prethodno proglasili budalom uistinu stigne zla sudbina, dok Ježurka, i dalje skromno, uživa u svojoj slobodi… Nažalost,ova predivna priča je prognana iz školski klupa ( ne moram naglašavati zašto ) meni je jednostavno žao što će ove nove generacije biti uskračene za jedno od najljepših dijela moderne dječje književnosti. Djelo je Branko napisao 1957 koristeći se utjecajem narodnog pjesništva kao ponosnu himnu. To je apoteoza o kući kao vrhunskom utočištu, ali ne i pohvala svome koje je negira. Ovo je priča o slobodi i domu koju zaslužuje svaki čovjek a posebno svako dijete. Slikovnicu koja sam obožavala , često sam tlačila mamu da mi je čita, ilustrirao je Vilko Gliha Selan a izdana je davne 1966. godine.